Da li će sa Belanovim dolaskom krenuti konačno i leto, videćemo u četvrtak 1. jula kada bi zajedno sa svojom protivgradnom ekipom pod nazivom Fiumens trebao da odži koncert u bašti SKC-a. Dolazak čuvenog Splićanina stacionirog u Rijeci bila je prilika da se prisetimo starih dana i saznamo šta ima novo.
Vrlo raspoložen za priču Belan se osvrnuo na sam početak njegovog interesovanja za muziku.
To je bilo kad sam imao 10 godina, kada sam upisao muzičku školu, odsjek klasična gitara. Šest godina sam završio. To je taj temelj što se tiče gitare, pa srednja škola, pa malo električna gitara, pa se puštala malo duža kosa. Rock & roll se slušao sedamdesetih, to je tad bilo aktuelno.
Kada počinješ aktivno da se baviš rock muzikom?
Prvi bend sam imao krajem sedamdesetih. Fon Biškić je bio jedan zanimljiv lik koji je s nama radio. Onda je došlo odsluženje vojnog roka, pa smo imali godinu dana pauze. Okupili smo se ponovo kad sam se vratio. Onda sam upisao elektrotehniku, da se nešto studira. Malo sam se razočarao u muziku pa sam prodao električnu gitaru i svirao mandolinu u jednom dalmatinskom triu dvije godine, dalmatinske narodne pesme. I onda se krajem 1983., početkom 1984. ponovo pojavio taj Fon Biškić i zapalio me za ideju preslušavanja starih snimaka pionira rock & roll muzike – Đorđe Marjanović, Ivica Šerfezi. Oni su u to doba, kada nije bilo licencnih izdanja, a pojavio se neki novi hit, prepjevali te hitove na domaći jezik i objavili. To nam je bilo jako simpatično i pala je ideja da se osnuje bend koje će poskidati te stvari. Marinko (Fon Biškić) je bio pjevač. Ja sam bio gitarista benda. Zvali smo se Marinko i galebovi asfalta. Međutim, Marinko je morao otići za Zagreb trbuhom za kruhom i ostali smo bez pjevača. Onda sam ja rekao da ću pjevati dok ne nađemo novog pjevača i natječaj je još otvoren (smeh). Nastavili smo sa privremenim pjevačem i mijenjali su se članovi benda. U pjesmarici smo imali pjesmu Rocca Granate (napisao poznati hit "Marina") koja se zvala "Diavoli" (đavoli). To nije bila satanistička pjesma već pjesma o curi koja je bila, onako, malo vražija. Neko je na probi lupio „Ajmo se zvati Đavoli“. Tako je nastalo ime benda i onda smo počeli nastupati sa tim repertoarom
Šezdesete su očigledno bile vrlo inspirativne za tebe i tvoje prijatelje?
Mi smo bili bend koji je pokušao oživiti scenu sa početka šezdesetih godina. U ono doba su bila sva ta bombastična imena, jednom riječju bombastična: Roboti, Kameleoni, Bitlsi, Rolingstonsi, tako da smo odlučili da i mi imamo jedno bombastično ime sa jednom riječi. Tako su nastali Đavoli. Počeli smo lagano nastupati i svirati sa tim repertoarom po nekim mjesnim zajednicama. Tada mi je palo na pamet zašto ne bismo pravili autorsku glazbu, a zvuk će biti u tom maniru.
Počeo sam pisati pjesme, a u tom trenutku se pojavio izvjesni Čarli koji je postao naš menadžer. On je bio talentirani tekstopisac, tako da sam ja pisao muziku, a on tekstove. Bili smo u početku u fazi rockabillija sa kokot frizurama, i kožnim jaknama a on je rekao „Ne, morate imati odijela i kravate“. Tako se formirao bend Đavoli i naš imidž. Počeo sam pisati autorsku muziku a Čarli je to snimao na primitivnim demo snimcima i počeo nositi u Zagreb. Tada je glavni muzički urednik Jugotona bio Siniša Škarica.
Prvo nas je odbijao jedno godinu dana, kako to i ide, a onda je dao zeleno svjetlo za snimanje prvoga singla.To je bila pjesma "Kucaj opet" (prepjev stare pjesme Little Richarda – "Keep on Knocking"). Mi smo to snimili i ta pjesma se zavrtila na radio stanicama. Uspjeli smo doć i na televiziju sa tom pjesmom u emisiju "Stereovizija". Tu su nastupali mladi bendovi i gledaoci su glasovali. Tu smo mi pobijedili. Škarica je skužio da bi to imalo nekog potencijala i dao nam je zeleno svjetlo za snimanje prve ploče. Naziv ploče je bio Ljubav i moda, opet po fillmu iz 60-te godine. To je ono što smo mi htjeli oživit. Vrlo brzo je došlo do uspjeha. Skinuto je nekoliko hit singlova sa te ploče i mnogi kritičari su proglasili Ljubav i moda albumom godine. Došao je uspjeh i onda smo bili popularni sljedeće 3-4 godine. Svake godine smo izdavali po jednu ploču. Tako je 1987. godine objavljena Halo Lulu 22, 1988. Ostani uz mene i 1989. kompilacija Balade sa nosećom novom pjesmom "Dugo toplo ljeto". Tada smo se etablirali i kao festivalski bend. Došli smo na Splitski festival i tamo razvalili. Osvojili smo sve moguće nagrade. I onda su se vremena promijenila, počinjao je rat i nije bilo mjesta za bendove kao što smo mi. Mi smo bili pozitivni, širili smo tu neku pozitivnu vibraciju. Jednostavno, oklonosti nisu više bile tako pozitivne i mi smo se 1991. godine prijateljski rastali i dan-danas ostali u kontaktu.
Da li je još neko od bivših članova Đavola ostao u muzičkim vodama?
U postavci smo bili stalni samo ja, basista i saksofonista, bubnjari i klavijaturisti su se mijenjali. Svi ostali su van muzike osim posljednjeg klavijaturiste Dragana Lukića Lukija. On je u početku bio vrlo uspješan producent (Dino Dvornik, Daleka obala), a u posljednje 2-3 godine izdao dva albuma od kojih je prvi postigao veliki uspjeh.
Solističku karijeru započeo si u Zagrebu?
Da, 1992. godine sam nastavio studirati i odlučio da se preselim u Zagreb da nastavim solo karijeru. Dvije godine nisam ništa radio. Počeo je rat i nije se moglo svirati, pa sam godinu dana radio na novom albumu. Morao sam početi ponovo ispočetka, jer moje ime nije bilo poznato. Svi su znali za Đavole, a ne za Nenu Belana. Nekoliko mjeseci sam radio na novom albumu i objavio prvo singl pa onda album Vino noći. Prvi singl je odmah razvalio. To je bio "Sunčan dan". Krenuo sam sa solo akcijom i 1995. godine se prebacio u Rijeku. Tada sam osnovao bend s kojim i danas sarađujem (Fiumens). Izdao sam dvije ploče sam, pa onda ostale sa Fiumensima i to je bio onda još jedan novi početak.
Učestvovao si i na festivalu Dalmatinske šansone?
Bitan momenat dogodio se 2003. godine kada sam slučajno prolazio kroz Šibenik i kada me vidio direktor festivala "Dalmatinske šansone", koji mi je predložio da dođem na Šansonu kao jedan od najboljih kantautora. Palo mi je na pamet da bih mogao spojiti taj moj izraz iz 60-ih godina (pop-rock) sa dalmatinskim etno zvukom (klapsko pjevanje). Onda sam se spojio sa svojim prijateljima iz klape More u Šibeniku i napravili smo eksperimentalnu pjesmu koja se zvala "Srce od leda". 2004. godine ta pjesma je proglašena najslušanijom pjesmom prethodne Šansone. Svake godine sam se pojavljivao sa po jednom pjesmom tog tipa i stalno osvajao nagrade.
A onda počinje tvoja "ofanziva" na prestižnu nagradu Porin ...
Pet godina sam imao najslušanije singlove. 2007. godine sam, radeći sa bendom Fiumens napravio pjesmu "Rijeka snova", koja je sljedeće godine postala najizvođenija pjesma. Nakon pet godina pauze snimili smo autorski album sa tom pjesmom kao nositeljicom, a po njoj je nazvan i album. Sljedeće godine sam dobio nagradu struke (nagrada Porin) za pop album godine, a onda zadnje dvije godine još osam Porina. Vratila mi se popularnost među publikom, nova mlada publika se regrutirala što mene posebno veseli. Ove godine dobio sam nagradu kao najbolji kompozitor od strane Udruge kompozitora što mene posebno raduje.
Radio si i muziku za jednu pozorišnu predstavu?
Ove godine sam prvi put imao priliku da radim nešto novo a to je scenska glazba. Zagrebačka rediteljica Nina Keflin je režirala predstavu "Buratino" (ruska verzija priče o Pinokiju) i mene su predložili da radim muziku. Napisao sam kompletnu muziku za predstavu. Premijera je sad bila, u prošlu subotu. Kritike su bile odlične. Osim što sam napisao muziku, ja i moj bend smo i uživo svirali na premijeri. Na jesen ćemo izdati CD sa muzikom iz predstave, ima 10 songova i jako dobro zvuči.
Kako je došlo do saradnje sa Massimom?
Posebno zanimljiva priča je oko dueta sa Massimom Savićem koji je još 1990. godine tražio da napišem jednu pjesmu za njega i čekao je 15 godina na to. Pjesmu sam napisao 2005. godine, napravio demo snimak sa akustičnom gitarom i poslao mu to na CD-u. Massimo mi je javio da ipak te godine neće to objaviti, jer izdaje album Vještina sa obradama pjesama drugih autora. Prije dvije godine nazvao me je i rekao da je sad vrijeme da izda autorsku ploču i pitao me je da li imam "onu" pjesmu. Rekao sam mu da sam mu je poslao, da je to bio jedini snimak i da ne posjedujem drugi. Nastala je panika i on je prekopao svoj stan da bi je napokon našao na neoznačenom disku. Iako sam napisao tu pjesmu za njega, on je predložio da to bude duet. Za pjesmu "Zar više nema nas" dobili smo prvu nagradu na Šibenskom festivalu i ona je postala veliki hit. Dobili smo i dva Porina, za duet godine i ja kao autor pjesme. Na konceritma grupe, Massimovu dionicu pjeva bubnjar Fiumensa,Leo Rumora, i to odlično zvuči, a slušaoci zatvore oči i čuju Massimov glas!
Smatraš li da je Porin za ploču Tvornica snova, živi album koji predstavlja neku vrstu rekapitulacije tvoje karijere, praktično nagrada za minuli rad?
Na neki način. To je moj prvi i jedini live album (dupli) koji je nastao na dva povratnička koncerta u Zagrebu.
Da li je singl "Kiša" najava nekog novog albuma?
Da, ali ne odmah. Planiram za jedno godinu, godinu i po dana da izdam novi album. Novi singl "Kiša" premijerno ću izvesti na Šibenskom festivalu .
Koje ćete pesme izvoditi na koncertu?
Postoji već jedna određena set lista pjesama koje izvodimo pa se pred sam koncert dogovorimo šta ćemo od toga izabrati za izvođenje. Naravno, uvijek izvodimo pjesme koje publika očekuje da čuje (npr. "Sunny Day", "Stojim na kantunu" itd.)
Za kraj razgovora poručio je sledeće:
razgovarali i ćakulali - Slobodan Vlaketić i Nebojša Mićković
U četvrtak, 01. jula od 19h do 21h na Fakultetu muzičke umetnosti, Berklee Clinics – Belgrade program visiting artist održaće "kliniku za bubnjare" u kojoj će se zainteresovanima predstaviti Branko Popović, džez muzičar...
